Pišem samo ne tako često....gubim inspiraciju u trenu....
hvala na pohvali ^^
Part 7.
*Tatsuya POVOdvojila se od mene i sjela do mene.Zavalio sam se na kauč,glavu bacio
unatrag,neko vrijeme pogledom gledao strop.Luster je bio prešaren za
moj ukus.Cvjetić sa žutim laticama i ružičastom sredinom.Kada sam
ugledao paukovu mrežu na jednoj latici,od gadosti sam glavu vratio u
normalan položaj i pogled okrenuo prema televiziji.Dokumentarac je
nastavljen.Trenutno se lavovi potajno spremaju napasti plijen.
-Šta ćemo sad? –upitala me je Yuri.
Nisam pogled udaljavao sa ekrana.
- Ne znam.
Spustila je glavu na prsa i uzdahnula.Oči su mi skrenule na nju.Gledala
je u neku točku na tepihu.Imala je tužan pogled.Imao sam osjećaj da joj
kosu nosi vjetar neugode koju sam joj nepravedno stvorio.Možda sam
pretjerao.Ne,pretjerao sam.Tražio sam nešto što da si utažim želju,a
ona je se našla tu pored mene.Vidio sam samo način da se smirim,da
smirim ono što u meni gori.Nisam vidio nju.Povrijedio sam ju,na početku
svjesno,a kasnije nesvjesno.Nisam mogao podnijet takav pogled u
očima.Iako me nije izravno gledala,njezina tuga koja je se u njima
skrivala probadala me je.Teret mi je pao na pluća,disanje otežalo.Ne
mogu izdržati ovo.Podigao sam ruku i pogladio je po kosi.Pogledala me
je.Bile su tako nevine,tako nježne,tako…savršene.Strah od gledanja njih
prošao mi je tijelom. –Ja ovo ne zaslužujem.-pomislio sam.
- Tatsuya…
- Ne brini,sve će biti uredu.Neće nas uhvatiti…ne još.
Na silu sam se nasmijao koliko sam god mogao iskrenije.Vidjevši moj
osmijeh,ona je se nasmijala još više i bacila mi se u zagrljaj.U
trenutku sam bio šokiran,al' srce mi je tako ludo zalupao da nisam
mogao a da joj ne uzvratim.Čvrsto sam je privio uz sebe.Nisam je htio
pustiti,sad i ikad.Ništa nas neće rastaviti do kraja vremena.Zaklinjem
se.Lavovi na televiziji su ulovili svoj plijen.
*Yuri POV-Mislim da je bilo dosta za danas.- rekao je stric.Naime,Sparta,dvije
njezine rodice,moj rođak u 5. koljenu i ja iskopavali smo rupe oko
prilaza u kuću za cvijeće koje bi sutra trebali presaditi u njih.Iako
je zima,a šanse da preživi dan poslije svadbe…nije ih bilo.Skoro
zaleđeno tlo,djeca koja će trčkarati po dvorištu,a navečer i pijani
ljudi koji u svojem laganom hodu do auta ne vide ništa ispred sebe (čak
ni auto) su jedni od razloga.Nije ni važno.Ionako ne bi preživjelo i da
je toplije vrijeme jer se nitko ne bi mogao brinuti za njega.
-Sada svi oprati ruke i na večeru.Super ste odradili posao.Rupe su
dovoljno duboke.Još ću vidjeti,možda ni nećemo presađivati cvijeće već
ćemo ih jednostavno sa saksijom ubaciti u rupe,ali o tome sutra.
Stao je i gledao nas dok smo stajali blatnjavi do koljena i laktova,a uz to smo se i smrzavali.
- Uff,trebali bi ste se i otuširati,al' to poslije večere.Baka će nas
ubiti propustite li je.Hajde,hajde,šta čekate.Brišite mi sa očiju.
Za tren nas nije bilo.
Večera je bila jestiva,s obzirom na to da je baki asistentirala
stričeva mala kći.Bila je slatkasta,pa smo zaključili da je zamijenila
sol sa šećerom,ali kako je glad prevladala nismo se obazirali na
otkrivanje ostalih sastojaka.Bilo je ugodno.Jedino zbog čega je zrak
oko mene bio nekoliko stupnjeva niži od ostatka prostorije bilo je
Spartino prisustvo.Sjedila je između mene i Tatsuye.Ono što sam
očekivala bile su njezine trzavice o djelu u kojem sa uhvaćena sa
Tatsuyom,ali na kraju večere izašla sam sigurna jer jedino pitanje koje
mi je postavila bila je zamolba za krišku kruha.
Krenula sam prema stričevoj kući koja je bila ulicu dalje.Vani je već
odavno pala noć,hladnoća je ulazila u kosti a svako pametan skrivao se
u kući uz toplu peć ili po mogućnosti topli kamin.Poljubila sam
majku,zamotala se šalom,iako sam znala da će to biti uzaludno, i izašla
na ulicu.Odmah sam osjetila zrak koji mi je bockao obraze iako vjetar
nije puhao.Nisam se žalila.Radije ovo bocanje mirnog zraka ne nego
bičevanje vjetra.Ono što je ovaj maleni gradić razlikovalo od
prenapučenog Tokyja je razmak između uličnih svjetiljki.Veći dio je pod
mrakom.Ono malo što obasjava jesu prilazi kućama,a predjeli sa visokim
grmljem su bili pod mrakom.I na samu pomisao na ono što može iskočiti
iz grmlja,jeza mi je prilazila kralježnicom.Pokušala sam si takve misli
protjerati iz glave jer me je čekalo još najmanje 10 minuta sporog
hoda,6 ako ubrzam.Ubrzanje mi nije bilo u mislima.Ionako sam već umorna
bila,pločnik je bio na nekim mjestima zaleđen,a i da
požurim,bespotrebno bih preživljavala bičevanje.Jednostavno sam
pokušala biti što manje primjetna.
Prolazeći pored grma,začulo se šuškanje.Isprva sam pomislila da je
vjetar počeo pa se nisam obazirala.Ponovno je zašuškalo.Srce mi je
ubrzalo.Ubrzala sam korak.Očito je i ono što je stvaralo šuškanje.Kako
sam ubrzavala,i ono je.Hladnoća mi je prošla kralježnicom.Nešto mi je
palo na pamet;ako ću već biti uhvaćena i odvučena,radije idem linijom
manjeg otpora.Možda jamčevina bude manja.Zastala sam.Šuškanje je
zastalo,a zatim se vratilo putem odakle sam(smo) pošla.Odahnula
sam.Možda je ipak bila životinja.Uzbuna zbog malene stvari,osim ako
nije bila neka ogromna psina.Krenula sam dalje.Dah…nestalo ga je.Zrak
iza leđa odjednom je postao gušći,dopirala je blaga,jedva osjetljiva
toplina.Osjećaj da nisam sama.Netko je bio iza mene.Nisam mogla
disati.Gustoća zraka mi je pritiskala pluća.Postajalo je
toplije,gušće,teže.U jednom trenutku srce mi je tako naglo ubrzalo da
sam otkucaje čula u ušima,bilo na vratu je ludo udaralo da sam imala
osjećaj da će mi arterija rasprsnuti.Upala sam u zagrljaj.
-Zbilja misliš da bih te pustio samu da lutaš?
Prepoznala sam glas.
*Tatsuya POVOkrenula se i pogledala me sa očima punim olakšanja.Ne znam što joj je
sve prolazilo glavom trenutak prije,ali šta god jest učinilo ju je
toplom.Oči su joj se zacrvenile i potekla je suza.
-Hej,šta je bilo?Zašto suze?-rekao sam brišući joj suzu.
Ruku mi je sklonila sa obraza joj i sama obrisala ostatke suze
-Kako misliš zašto?Prvo šuškanje,pa onda ovaj zagrljaj…čovjek bi
pomislio da je žrtva kidnapiranja,a ne…-mahnula je rukom prema
meni-…običnog zagrljaja.
Nasmijao sam se i povukao je k sebi u zagrljaj
-Ludice,to se nikad ne bi dogodilo.Misliš da bih dopustio da ideš sama,bez ičijeg nadzora ovim ulicama?
-Kako to misliš?
-Idem za tobom svake večeri,išla ti sa stricem i strinom ili sama.Sama
pogotovo.I sama pomisao kada ideš sama…ne znam.Sve što znam jest da mi
vrijediš života i ne želim dalje bez tebe.
Odmaknuo sam joj glavu i poljubio u čelo.Zadržao sam poljubac i ponovno je vratio u zagrljaj.
-Previše mi vrijediš.
*Yuri POVOsjećala sam se vrijednom,voljenom,sretnom.Suze su potekle.Nisam htjela da me pusti.
ned oľu 08, 2009 6:21 pm
