Too much is never enough

evo jedna priča koju sam pisala još prije nekoliko godina i nisam ju nikad završila...možda se sad bacim na posao







Poglavlje prvo





Lovro je uzeo lopatu i bacio prvu hrpu zemlje u rupu. Onda je to napravio i tata,pa
stric,pa tetak i tako su polako zatrpali rupu. Ostali su samo stajali i
gledali. Nitko osim mame i bake nije ni suzu pustio. Kao da pokapaju nekog susjeda.
Ja nisam mogao plakati jer me nešto neodređeno kočilo, ni sam ne znam što... Kad
je raka bila zatrpana, svećenik je još nešto izmolio i svi smo se maknuli
odatle. Slijedio je ručak u restoranu. Na početku ručka su svi bili šutljivi, ali
već nakon sat - dva, razvezali su se jezici i svi kao da su zaboravili zbog
čega smo danas svi na okupu. Čak su i stara neprijateljstva proradila - ženski
dio ekipe je već pleo nove skandale. Lovro se nalaktio ne stol i buljio u neku
točku. Nisam imao volje ni sa kim pričati pa sam se pokupio i sjeo na pod na
ogromnoj terasi. Pogled mi je padao na perivoj koji je ljeti bio prepun
gostiju. Sada smo mi bili jedini gosti u cijeloj ovoj zgradetini. No, nije me
sad ni malo zanimao pogled....nešto drugo mi se vrtilo po glavi...


Čudna je bila moja obitelj ...to je najblaži mogući izraz! Toliko toga, toliko sreće...čudno...
obiteljski uspon počeo je prije nekih 60 godina, kad je stranka u koju je bio
učlanjen moj pradjed pobijedila na izborima za parlament. On je dobio u njemu
mjesto ministra financija, bio je ekonomist i vrlo snalažljiv čovjek. Ubrzo se
oženio damom iz poznate stare plemićke obitelji i tako osim lijepe žene dobio i
imetak kojim je mogao baratati i množiti ga. I tako je za 15 godina postao
drugi najbogatiji čovjek u zemlji, nakon samog kralja. Moj djed je onda završio
prvo ekonomiju pa medicinu i nakon par godina rada po svijetu dobio za jedan
rođendan od svog oca na dar ček s novcima, od kojih je mogao sagraditi sebi
kliniku. A neki za rođendan dobiju štap za pecanje...i tako je djed postao
vlasnik klinike, prvo jedne, a zatim i više njih.


Moj otac se rodio dok je djed bio na međunarodnom liječničkom simpoziju u Oslu. Obitelj mu
je poslala brzojav da mu jave da je dobio sina, a on je odgovorio: tako sam
sretan....otvorit ću mu bankovni račun čim dođem doma. I tako je počeo novčani
život mog oca...kad je malo odrastao, zaključio je da je najbolje da otvori
svoju vlastitu banku, kako se ne bi morao brinuti da će ga netko pokrasti ako
mu povjeri svoje novce...a imao je tek 17 godina. On je pak ispao najgenijalniji
primjerak do tada, završio je istovremeno elektrotehniku i ekonomiju, a zatim i
vojnu akademiju. Djed je cvjetao od ponosa...a kad je stric malo odrastao, on
je pak završio pravo pa medicinu. Naslijedio je klinike, a i omogućio početak
novog ogranka u obitelji - neka počne doba odvjetnika. Gotovo da bi se moglo
reći da mihanovići stvaraju temelje da stvore svoju obiteljsku vladu... No, pradjed
je bio zadnja osoba u mojoj obitelji koja je imala izravne veze sa politikom. Od
tad su veze bile nevidljive, ali sve govori činjenica da je na vlasti uvijek
bio skup osoba koje su jednom mjesečno odlazile k mome ocu na večeru. On sam
pak obožava putovati. Tako se na jednom putovanju kroz sjevernu Europu upoznao
na nekom primanju sa mojom majkom. Bilo je to u moskvi. Ona je tada imala 23
godine i završavala je studij povijesti umjetnosti.


Ubrzo su se vjenčali i već sljedeće godine rodio se Karlo. Za dvije godine rodio se i Lovro,
a za još jednu godinu, evo i mene. Djed je skakao od sreće - tri unuka - kakvo
li će sada naše carstvo biti?! Nitko nam neće biti ravan! No, kao i obično, novac
je bila jedina stvar koje nam nije ponestajalo. Naravno, išli smo svi trojica u
elitnu privatnu školu. U početku smo se držali skupa, odvojeno od drugih. Već
na početku je postojao dogovor - svi za jednog,jedan za sve! Jednom me prilikom
jedan manijak tako premlatio da mi je slomio ruku. A sve to jer sam mu zabunom
uletio u sobu ponoći. Karlo, Lovro i ja smo održali privatnu sjednicu i
zaključili da, ako itko iz obitelji sazna za ovo, idiot će biti ubijen prije
iduće noći. Zato su njih dvojica otišli k njemu u privatnu posjetu i tako ga
pretukli da se mjesec dana nije pojavljivao na nastavi. Kad je konačno bio
sposoban za normalan život, klonio nas se u krugu od par metara. No, za par
godina situacija se promijenila i braća su se razdvojila. Svaki je imao svoje
društvo u kojem je bio glavna faca i nisu više puno vremena provodili zajedno.
Ja sam pak uglavnom visio po knjižnici i istraživao književnosti
istočnoeuropskih naroda te svemir.


Naši boravci u kući koji su se svodili uglavnom na praznike počeli su postajati
smiješni. Majka je skoro cijelo vrijeme provodila hodajući po dražbama i
kupujući skupocjene slike, a otac je istovremeno pričao s nama i telefonirao. Baka
se uhvatila pletenja, a djed ju je, u predasima koje je provodio u kući, ismijavao
radi toga. Ona je po mom mišljenju najbolji član obitelji, najmanje ju zanima
novac i ljudi su joj još prilično važni. Ona me naučila kako prešati biljke za
herbarij. Jedne sam godine mami za rođendan poklonio uokvireni sprešani
dinarski encijan (iliti gentianu dinaricu), jer sam znao da voli cvijeće i
plavu boju. Bila je oduševljena, a lovro me ismijao-on joj je kupio versaceovu
torbicu...


I tako smo polako odrastali.karlo je navršio osamnaest godina.U zadnje dvije godine se
prilično promijenio, počela ga je jako zanimati glazba. Naravno, odmah je dobio
električnu gitaru. Ubrzo je završio na black metalu. Tatu to nije ni malo
zanimalo, sve dok su ostale stvari bile u redu. No,tu su počele nevolje....





Poglavlje drugo





Karlo je na jednoj školskoj zabavi upoznao jednu curu. Zvala se Dora. On je bio očaran
njome, a ona je, čini se osjećala isto. Hodali su tako nekih dva mjeseca i
počeli su zimski praznici. Dora je nagovorila svoje roditalje da ju puste da
bude kod nas za Božić. Popustili su i Karlovoj sreći nije bilo kraja. Doputovali
smo doma obiteljskom limuzinom i popeli se i kuću. Dočekala nas je baka. Bilo
joj je jako drago da nas vidi, a Dora joj se posebno svidjela. Rekla je da ju
potsjeća na nju samu dok je bila djevojka. Na to smo se svi nasmijali. Onda smo
otišli k tati u radnu sobu, no nije ga bilo tamo. Baka je poslala lakaja da ga
potraži. Otišli smo u sobe i raspremili se. Zaspao sam. Lovro me došao
probuditi kad je bilo vrijeme za večeru. Spustio sam se u blagovaonicu i ugledao
cijelu obitelj na okupu. Nedostajao je još samo tata. Počeli smo jesti i negdje
na pola večere se pojavio. Sve nas je pozdravio i sjeo. Kad smo završili s
jelom,upoznali smo ga s Dorom. Pričao je s njom nekih pola sata, a mi ostali
smo se razišli po kući. U to sam doba čitao Braću Karamazove, od Dostojevskog.
Tri brata, poremećeni otac...hm,zanimljivo. Mama je bila oduševljena činjenicom
da čitam djela njezinog sunarodnjaka. Zahvaljujući njenom oduševljenju imao sam
u sobi cijelu veliku policu ispunjenu knjigama ruskih i ukrajinskih realista. Oko
ponoći smo otišli na terasu na trećem katu gledati teleskopom zvijezde. Dora je
bila oduševljena. Zatim su se ona i Karlo otišli prošetati po perivoju oko
kuće, a lovro i ja smo otišli unutra gledati tv. Sutradan, na Božić, svi smo
zajedno otišli u katedralu. Zauzeli smo cijeli red. Već me prestalo zamarati
što će već večeras sve to biti u novinama.tako Svejedno. Karlo je pak bio
toliko sretan kao da bi se najrađe sad odmah oženio Dorom. Popodne sam ga pitao
što ga to toliko očarava na njoj, mislim, zgodna je, ali, pa čovječe, imaš tek
18 godina! Rekao je da su toliko slični da mu se čini da su njezine rečenice
njegove vlastite misli i da je to najsrodnija duša koju će ikad moći pronaći. Za
Božić sam dobio prijenosno računalo.


I tako su prolazili sretni dani...ništa se posebno nije događalo, ponovo smo se svi
udaljili jedni od drugih, no nama to nije bilo ništa strano... Jednog dana sam
gledao na tv-u neku emisiju o piramidama i čuo dosta zanimljivih stvari. Objašnjavali
su matematičke obračune vezane uz opseg, položaj i temperaturu piramida. Po
njihovim teorijama ispada da u piramidama ništa nije slučajno postavljeno na
svoje mjesto. Ležao sam na krevetu i pogled mi je odlutao kroz prozor. Negdje
daleko je prozujala zvijezda padalica... Iz linije je blago strujala pjesma It's
a dream... Počeo sam sebi ponavljati taj izraz, vidio sam još jednu padalicu pa
još jednu, u meni se gubilo pitanje kako ih ima tako puno večeras, gubila se
želja za bistrinom misli, gubio se osjećaj prostora, osjećaj stvarnosti, tonuo
sam u san...
Čuo sam pitanje:jesi li spreman?
- Jesam....
- Jesi siguran?
- Jesam...
- Jesi apsolutno siguran?
- Za što spreman?...
- Za pitanje ...
- Pitaj...
- Koji rezultat dobiješ kad zbrojiš tri šestice?
- Mmm...osamnaest....
- Bravo! Koliko je godina imao Aleksandar Veliki kad je
umro?
- Mm..trideset i tri...
- Koliko dobiješ oduzimanjem zbroja tri šestice od
Aleksandrove smrti?
- Mm...petnaest....
- Zapamti ovo!!
- Što..?...
- Tri petice će progutati tri šestice.....

Otvorio sam oči...zabljesnula me
ljubičasta svjetlost. Ležao sam na podu, a iznad mene je lebdila neka prilika.
Bila je ogrnuta u srebrno crni ogrtač, iz kojeg su joj provirivale kao
bjelokost bijele ruke... S kojih se cijedla krv!!! Lice joj je bilo jednako
bijelo, crna kosa se vijorila kao da puše vjetar, a tak je pravi detalj
nedostajao... Pogledao sam ju u oči, ako ih uopće mogu nazvati tako... Bile su
tamno zelene, a na mjestima gdje na šarenici trebaju biti madeži, tj nakupine
melanina, bila je strebrna boja. Zjenice su joj bile tamno ljubičaste i cijela
ta kombinacija boja je njenim očima davala plamteći, a istovremeno sjetni
izraz.... Cijeli taj prizor trajao je možda minutu, ali mislim da mi je tokom
te minute srce bilo stalo, a krv se zaledila....brrrr... Bilo je to najljepše
biće koje sam ikada vidio, ali slika je nestala, a ja sam se osjećao kao da me
netko petnaest sati držao na polarnom vjetru!


U sobi je ponovno bio mrak. Dolazio sam k sebi... Što li je
ovo bilo?!? Prozor zatvoren, stvari na svome mjestu... Zavjese razmaknute, polumjesec
na nebu... Kružio sam pogledom po sobi konstantirajući sa su mi noge skroz
smrznute, a ni ruke nisu u boljem stanju... Sve knjige na mjestu...vrata pritvorena..stolac
na svome mjestu... Ček malo-vrata pritvorena?! Upotrijebio sam sve pozitrone
snage u sebi i ustao se s poda...


Hm, na hodniku nema nikoga... Leone, da nije ovo bila samo
tvoja halucinacija? Možda još sanjaš? Odi radije u krevet pa razmisli jesi li
sigurno budan!.. I krenem poslušno prema krevetu... No nije mi bilo suđeno da
onamo i stignem...TRAMRESK.... Ponovo sam gledao svijet, točnije svoju sobu iz
žablje perspektive.... Mogao bih se već naviknuti na to... Ček malo pa leđa me
već prilično bole.. Nije ovo san, ono je bila neka, ne znam kako da to
nazovem.. - stvarna nestvarnost?.. Nee..Leone šuti i lezi, smisli nešto pametno...
Pametno... Pametno...ou yeah... Pametno... Ne mogu smisliti ništa pametno usred
noći uz ovo bubnjanje po podu... Agrrh, kad bi bar prestalo.....


Iz padanja u vrtlog novog sna spasila me nova misao koja mi
se zabola u mozak - pa tko to dovraga lupa?! Ponovo sam se ustao i krenuo prema
vratima - TARMB...i pogodite! - opet sam u žabljoj perspektivi... Agrrrh...!! Dignem
se i upalim svjetlo pužući na sve četiri... - pod je bio ljepljivo mokar!!! Razbio
sam se pokliznuvši se na poluzgrušanu lokvu krvi!!! Ali samo na tom mjestu, dalje
nije bilo kapljica... Stao mi je mozak!! Brrr!! Pa što je ovo dovraga???


Nemam ideje, samo sjedim i gledam u pod.. Pa kakva je ono
spodoba bila?! Ne znam..ali kakva god bila, krv na mome podu je itekako
stvarna... Uzet ću mali uzorak i pogledati koja je to krvna grupa... Eevo,posao
je gotov... A sad idem po krpu da mi ne stoji tu ta lokvetina...

Oprezno sam zaobišao ponovnu mogućnost smještanja u žablju
perspektivu i izašao na hodnik.

Stajao sam u praonici i namakao krpu u vodi. Krv se polako ispirala. Vaza s stroja za
pranje rublja sletila je u slobodnom padu na pod. Prasak je bio priličan, no...
Zašto je vaza uopće pala?! Pa što to bubnja po podu? Pogledam kroz hodnik - nema
ničega. Opet neke vibracije.. Mislim da to dolazi iz knjižnice. Pođoh u tom
smjeru. Sve je utihnulo...

o
m
g
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
ovo je....
ovo je....
nemam riječi!!!!
ima li još?????
nastavi....
ovo je preprepreprpepreprepredobro....

hmmm... zvuci jako zanimljivo jedino ako imas namjeru nastavit pisat trebala bi malo promjeniti jezik kojim pisem jer s obzirom da je prica pisana iz prve perspektive a ta prva perspektiva je netko tko potjece iz ugledne obitelji i ide u elitnu skolu trebao bi imat drukciji nacin izrazavanja.. i duze recenice..
ufff stvarno malo previse kritiziram, lol, sorry =)